Da li je moguće u ovoj našoj zemlji u tranziciji raditi na nekom open source projektu? Da li da bi preživeli moramo da pribegnemo nekom honorarnom proprietarnom radu? Kako uopšte preživeti? Da li je svest kod naših programera uopšte okrenuta ka open source-u? Ako ne moramo raditi za neki open source u našoj zemlji, kako onda uspešno raditi za neki projekat van, ako nemamo izvor finansija (jer je rad volonterski), a potrebno je većinu vremena posvetiti tom projektu? Perspektiva u Srbiji uopšte? -> Ako je to uopšte moguće imati?
 
Ovo su pitanja koja bih ja voleo Vama da postavim. Sobzirom da planiram da se u budućnosti priključim (ozbiljnije) open source zajednici. Sobzirom da sam iz Srbije, i sobzirom na nama opšte poznatu situaciju u zemlji, zapitao sam se da li je uopšte moguće raditi open source, i od tog rada živeti? Koje su mogućnosti? Kakva je perspektiva?
 
U ovom postu ću pokušati na neka pitanja da odgovorim lično, tako što ću izneti neko svoje viđenje i svoje ideje. Hteo bih da napomenem da je ovaj post pre svega predviđen kao jedno veliko pitanje svima Vama koji ste već imali iskustva ili ne, ali koji u svakom slučaju prate open source zajednicu.
 
Unapred Hvala! 
 
 (Dalje)
Većina nas redovno, ako ne i svakodnevno, igra neku igricu. Kako na kompu tako i na konzoli ili u igraonici. Ali isto tako postoji jedna velika većina koja slabo vremena provodi uz neku knjigu. Bilo da volite naučnu fantastiku, epsku fantastiku, poeziju, krimi-romane itd... morate priznati da slabo vremena provodite uz knjigu uživajući u tim žanrovima. Mnogo nam je zanimljivije da odigramo jednu od virtuelnih senzacija u vidu igrice ili da pogledamo jedan dobar film.
 
U ovom postu pokušaću da uporedim ova dva, veoma interesantna medija (knjigu i video igre). Pokušaću da iznesem neke njihove mane i prednosti, prema nekom mom doživljaju i ujedno da vidimo da li je moguće uskladiti ova dva zadovoljstva.
 (Dalje)
Znam da je ova tema trenutno vruća, ali je situacija već počela da se hladi. Ovo nije samo još jedan post na ovom blog servisu posvećen toj temi. Ovaj post na taj problem gleda iz totalnog drugog ugla i nije baziran na aferi: Kragujevac. Pokušaću da na problem gledam iz druge perspektive i objasnim odluku pojedinca na ilegalno delo.
 
Šta ako problem nije samo u onima koji primaju mito, već i u onima koji na to još nisu ni pomislili? Šta je sa samim okruženjem? Sa samim uslovima studija? Šta je sa kvalitetom nastave? Gde je otišla odgovornost? Da li iz nje proizilazi moral? Čega bi trebalo da se plašimo? Na ova, a i na neka druga pitanja pokušaću da odgovorim ovim postom. Naravno, tu ste i Vi da mi pomognete u tome, u vidu Vaših komentara. 
 (Dalje)

Malo pre sam stigao iz grada. Moram priznati da nije bilo loše. Subota veče, a uspeo sam da obiđem nekoliko lokala i za divno čudo, svugde je bilo ok. Kada sam stigao kući, čekao me je Gospodar Prstenova na Pinku...

Tom mitologijom jesam fasciniran. Kako mitologijom tako i samim filmskim remek delom. Ovaj post neće biti samo još jedna filmska kritika. Predpostavljam da je neke od Vas naslov ovog posta, odmah zagolicao. Ali nije u pitanju pravi Remake. Iskoristio sam samo taj naziv jer mi je pao na pamet, a objasniću i zašto. Ovaj post jeste posvećen LOTRu, ali nekako iz moje perspektive. Inspirisalo me je samo emitovanje tog filma na TVu kada sam došao kući, pa sam se setio nečega.

Par mojih drugova i ja, svake godine organizujemo maraton Gospodar Prstenova. Kod nekog bi se okupili, i odgledali sva tri dela odjednom, što traje oko nekih 10ak sati. Svake godine gledamo kod nekog drugog, tako da je to već postala tradicija. Između filmskih delova, pravi pauzu uz već pripremljen roštilj i dobro piće. Mogu vam reći, da film ima tatalno drugačiji doživljaj kada gledate odjednom sva tri dela.

Sada se Vi pitate zašto li sam ja ovoliko tupio o tome. Pa prosto je... To već radimo godinama, a ja to još nisam spomenuo na blogu. Svaki put me film oduševi na neki novi način. Pišem ovaj post, zato što je sada taj film na TVu i hteo sam da posvetim jedan post istom. I opet, posle toliko gledanja taj film mi nije dosadan, tako da lično samtram da zaslužuje jedan post na ovom blogu.

Ono što je mene specijalno privuklo, to je materijal o samom snimanju filma. Predpostavljam da neki od vas poseduju takvo DVD izdanje sa nekoliko sati dokumentarnog filma o samom snimanju filma. Kada pogledate to, oduševite se koliki je trud i rad uložen u sve to. Kompletan jedan svet je kreiran i sve to zahvaljujući jednom čoveku: J.R.R Tolkien-u.

P.S. Od ove godine sam sa jednom drugom ekipom organizovao Matrix maraton. Ali nismo uspeli da sve odgledamo od jednom. Iako sam veći fan hi-tech filmova i mitologije, moram priznati da me je LOTR sa svojom pričom i fantazijom više privukao. Takođe, samtram da je priča Matrixa, jedna od najboljih priča do sada koje sam video. Čak šta više može da vas dovede u zanimljivu mentalnu dilemu i analizu. Ali, izgleda da nije izreživaran i snimljen baš u najboljem mogućem pogledu. Bilo kako, svakako ću nastaviti i sa Matrix trilogijom.

U prošlom postu smo diskutovali o problemu studiranja i radnog odnosa u toku samih studija. Ovaj post sam hteo da posvetim malo vedrijoj, i nadam se, interesantnijoj temi...

Ovoga puta diskutovaćemo o održanju emotivne veze i samog studiranja. Da li je moguće imati uspešnu ljubavnu vezu i ujedno biti uspešan student? Koliko je potrebno odricanja da bi se takva veza održala? Da li je uopšte moguće održati takvu vezu, a da sami partneri ne trpe na određenim poljima? Da li sama veza pospešuje tok učenja i studiranja? I naravno, na kraju, vaša lična iskustva?

 (Dalje)