Znam da je ova tema trenutno vruća, ali je situacija već počela da se hladi. Ovo nije samo još jedan post na ovom blog servisu posvećen toj temi. Ovaj post na taj problem gleda iz totalnog drugog ugla i nije baziran na aferi: Kragujevac. Pokušaću da na problem gledam iz druge perspektive i objasnim odluku pojedinca na ilegalno delo.
 
Šta ako problem nije samo u onima koji primaju mito, već i u onima koji na to još nisu ni pomislili? Šta je sa samim okruženjem? Sa samim uslovima studija? Šta je sa kvalitetom nastave? Gde je otišla odgovornost? Da li iz nje proizilazi moral? Čega bi trebalo da se plašimo? Na ova, a i na neka druga pitanja pokušaću da odgovorim ovim postom. Naravno, tu ste i Vi da mi pomognete u tome, u vidu Vaših komentara. 
Godina 1989. Radosno popodne u vrtiću "Bambi" u mirnom gradu Čačku. Vaspitačica je okupila svoju grupu, kako bi deca izvela likovnu vežbu sa temom "Šta ću biti kada porastem?". Pre nego što deca počnu sa svojim crtanjem, oni moraju svojoj vaspitačici reći šta žele da budu kada porastu.
 
Vaspitačica: "Slobodane, šta bi ti voleo da budeš kada porasteš?"
 
Slobodan: "Voleo bih da imam najveću poslastičarnicu u gradu i da zajedno sa svojim dedom pravim najslađe kolače na svetu. I da dovedem moje drugare da ih zajedno jedu sa mnom."
 
Vaspitačica: "Pa to je baš slatko Slobodane, znači svi smo pozvani?"
 
Slobodan: "Da."
 
Vaspitačica: "Dragana, a šta bi ti volela da budeš kad porasteš?"
 
Dragana: "Ja bih volela da budem manekenka, kao ove na televiziji i da budem lepa kao one i da putujem svetom. I želim mir u svetu."
 
Vaspitačica: "A Bojane, šta bi ti voleo da budeš kad porasteš?"
 
Bojan: "Hacker!"
 
Vaspitačica: "Šta je to Bojane?"
 
Bojan: "Ma matora, ne vredi da ti ja ovde objašnjavam šta je Izvorni Kod, šta je Open Source, Linux itd... Ne bi to razumela. I kad će da se završi ova glupa igra, čekaju me ortaci na IRC kanalu imamo zakazan chat!?"
 
Vaspitačica: Iznenađen
 
Naravno, ovo se nikada nije nie dogodilo, ali ovakav bi svet mogao da bude ako uspe projekat OLPC (One Laptop Per Child) - Jedan Laptop Po Detetu. Ova fondacija ima za cilj da u zemljama trećeg sveta ili ti zemljama u razvoju omogući deci pristup laptopovima sa instaliranim Linux operativnim sistemom, po ceni od samo 100$. Projekat je već isporučio nekoliko stotina hiljada laptopova pojedinim zemljama Južne Amerike.
 
Pa kakve ovo veze ima sa korupcijom? Pitate se Vi. Pa i nema baš, ali jedan od razloga može biti, a i ne mora...
 
Kupovina diploma je svakako ilegalna i ne moralna aktivnost. Kako za prodavca tako i za kupca. Međutim, sam motiv kupca može biti različit. Evo moj slučaj... Studiram Tehniku i Informatiku na Tehničkom Fakultetu u Čačku, smer Profesor TI. Od malih nogu se bavim računarima i to me oduvek zanimalo i intrigiralo. Možda, kao i većinu Vas koji čitaju ovaj post. Takođe, već sam radio u jednoj od firmi za servisiranje i prodaju računara. Honorarno sam vršio razne instalacije, podešavanja, sklapanja itd... računara. Pored toga, imao sam delimično i uspeha u edukaciji ljudi kad su u pitanju informacione tehnologije. Trenutno me zanima ozbiljniji rad u jednom od programskih jezika i put ka postajanju hacker.
 
Međutim, kada je u pitanju naše obrazovanje, svi znamo, kakav je slučaj sa našim profesorima, ali u većini, profesorkama Informatike u srednjim školama. Tu se kod nas javlja jedan interesantan pradoks. Sami đaci (pojedini) znaju mnogo više od same profesorke-profesora. U mom odeljenju je to bio slučaj sa nekoliko nas. Naravno, profesorka bi nas u startu izdvojila i koristila kao ispomoć u sprovođenju lekcija za ostale, manje upućene đake. Za to bi naravno bili i nagrađivani. (Da li je ovo korupcija?)
 
Taj fenomen se javio i na fakultetu. Nekoliko nas je i dalje bilo dosta upućeno u ove tehnologije, tako da im nije bio problem spremiti neke ispite ili odbraniti neke seminarske. Takođe, opet smo bili poštovani od samih profesora i asistenata.
 
Postavlja se pitanje, kako je naš obrazovni sistem omogućio da se takav jedan fenomen pojavi? Naravno, nije to slučaj samo u Srbiji. Dakle, ja sam sada redovni student tog smera. Svi informatički predmeti su mi išli extra. Trenutno, pauzirao sam godinu zbog 2 matematike i 2 fizike. Sada ću ja izgubiti jednu godinu studija zbog dva predmeta koji su manje-više povezani sa informatikom. Svakako da ih poštujem i cenim, i znam da su oni obavezno sastavni deo svakog tehničkog lica. Ali zašto bih ja bio bitku sa tim sporednim predmetika, kada mi je glavni fokus informatika. Glavni cilj da budem profa.
 
Već sada, sam imao iskustva sa edukacjiom u informatici. Preneo sam neka znanja na svoje drugove, deo rodbine, druge prijatelje itd.  Neki su se čak toliko zainteresovali da su se ozbiljnijie posvetili toj temi. Takođe, većinu predmeta (informatičkih) sa faxa, sam olako dao i to sa veoma visokim ocenama. Jednostavno, zašto bih ja sad čekao da učim nešto 4 godine, što već znam i što me na faxu neće mnogo unaprediti. Zar nije mnogo bolje da ja odmah odem i zakupim tu diplomu. Uložim keš itd.. A da lepo kući nastavim da izučavam sve ove napredne tehnologije koje sam i do sad samostalno izučavao. (Ovo nije nikakav trip, postoji veliki broj ljudi, kako kod nas tako i u svetu, koji su skoro sve što znaju samostalno naučili i sada su jedni od uticajnijih ljudi u IT sektoru).
 
Dok ja čekam tu diplomu, koju će mi tražiti na radnom mestu ili u školi u kojoj želim da predajem, ja lepo sedim kući i nastavljam da izučavam neke oblasti, koje na mom faxu i ne postoje u planu i programu. Kasnije lepo odem po tu diplomu i počnem da radim kao profa. Koji će garantovano preneti znanje mnogo bolje i kvalitetnije od većine drugih profesora. To znaju i sami ti profesori. Dakle, moj motiv za kupovinom diplome je svakako interesantan i human. Ja bih svakako bolje preneo neko znanje, ili barem imao kvalitetnije znanje od onog koji je završio fax (naravno, ne svakog, već određenih pojedinaca). Ali on ima bolje ocene ili bolji prosek uz pomoć nekih drugih predmeta i na taj način, u mogućnosti je da dobije posao pre mene. Ili će fax da završi pre mene, ili će svojim bodovima biti bolji od mene, jer mu je bolje išla fizika, mehanika, mašinski elementi, materijali itd...
 
Znači on je potencijalni svršeni profesor, koga ta informatika ne zanima toliko, eto čisto ima lepu platu i po nekoj knjižici predaje tamo nekim đacima. Znojiće se kao i većina njegovih kolega zbog svakog zaluđenog klinca kompjuteraša, koji može da ga pojede u znanju o informacionim tehnologijama.
 
NAPOMENA: Ovde govorim o konkretnom znanju, pa čak i onom osnovnom sa kojim dosta profesora ima problem, jer se slabo izučavaju na faxu na kome su studirali ili nisu baš previše bili zainteresovani da to uče, već su samo odradili.
 
Pa ko je onda opasniji po društvo i po naše đake? Da li se tako edukuje buduća generacija kompjuterski pismenih ljudi? Ili smo jednostavno prinuđeni da menjamo sistem.
 
Istina je da smo na mom faxu pretrpani raznim bespotrebnim predmetima za moj smer. Nisam od onih koji kukaju: "Šta će mi ovo? Šta će mi ono?". Razumem tu pojavu na mom faxu, jer se smer zove Tehnika i Informatika. Imaćemo sve te tehničke predmete dok se smer ne podeli. Zato on nije tako specijalizovan. Sada se uz pomoć Bolonje već prave neki usmereniji smerovi. Sa ovim smerom, ja mogu da budem profesor Tehničkog Obrazovanja ili profesor Informatike. Ali da ja ne bi tamo tupio 4 godine nešto što već znam ili što mi neće trebati kao profesoru informatike, zar nije bolje da ja lepo kupim tu diplomu i ne mučim se. Svoju energiju usmerim ka drugim stvarima izučavanja. Opet napominjem: poštujem svaki predmet koji sam imao. Iz nekih sam i nešto novo naučio, pa čak i iz onih koji nisu informatički. Takođe, ogromno poštovanje imam prema Pedagogiji i Psihologiji bez kojih i ne bih mogao da budem profesor. Ali već sam uspeo da edukujem veliki broj ljudi. Neki su bili čak i okoreli protivnici tehnologije, pa su sada postali najzavisniji od nje.
 
Dakle, mogao bih da odslušam ta dva predmeta čisto sticanja novih shvatanja u radu sa ljudima i procesu učenja kod dece itd...
 
Na kraju ove priče, suština je da ovo nikada ne bih uradio. Prevelika je to moralna odgovornost i svakako to nije rešenje bez obzira koliko mislili da ste kompetentni u nekoj oblasti. Poštujem svoj fax i svoje smer i svoje zvanje i neću ga napustiti dok ga ne završim. Sa ponosom ću gledati na svoju, teškim radom, stečenu diplomu i neću je kriti u fioci. Suština ovog posta je bila da vam ukaže na drugu stranu medalje o motivima ljudi za kupovinu diplome. Neki od njih su možda imali plemenite namere. Takođe, u našoj zemlji se mora stvoriti nova svest i sistem vrednosti. Nije dovoljno samo završiti fax i reći sada je gotovo sa mojim učenjem, odoh da uzmeme neke pare. Moramo shvatiti da ćemo ceo život učiti, pogotovu ako želite da budete akademik. Ljudi moraju razumeti neverovatnu odgovornosti koju su preuzeli na sebe tom diplomom. Još gora je odgovornost te kupljene diplome.
 
Problem, dovoljno ne obrazovanih profesora informatike kod nas nije njihov, već obrazovnog sistema. Verovatno nisu imali uslove za ozbiljnije izučavanje. Pored toga tu je i njihova lična motivacija. Ali je bitno da shvate da moraju da rade na sebi i da ne treba više da se kriju iza one jedne knjige po kojoj će da predaju ceo žvot. Valjalo bi da se više angažuju. I naravno na kraju, čast profesorima izuzecima, koji su stvarno experti u svojoj oblasti.
 
Primer sa početka posta govori slikovito o opisanoj situaciji. Šta mislite koliko li će tek biti upućene vaspitačice kada OLPC program bude stigao i u našu zemlju?
 
P.S. Čuo sam da Ministarstvo Prosvete planira da uvede i informatičku edukaciju, kako u osnovne škole tako i u vrtiće. Zahvaljujući ovome situacija se možda može popraviti.