Predpostavljam da je većina vas ispratila najspektakularniju inauguraciju američkog predsednika do sada. Obama je postao predsednik Sjedinjenih Američkih Država. Skoro sve zemlje su pomno pratile svaki sekund inauguracije. Ne znam da li ste primetili, ali do sada nije bila podizana tolika prašina. Obično se samo javi da je novi predsednik preuzeo mesto u Beloj Kući, sa par video isečaka i to je to. Ovo sada je bio spektakl!
 
 (Dalje)
 
Želim Vam Srećnu Novu 2009. Godinu!
Puno Sreće, Ljubavi, Zdravlja i Veselja.
Takođe, lep provod večeras.
Laughing


















nova reč za prijateljstvo
Animanima je nova
reč koju su smislili na međunarodnom festivalu animacije, koji je održan od 20. do 22. septembra u Čačku. Nova reč za prijateljstvo, novi naziv za festival. 

o festivalu
Animanima nastavlja tradiciju animiranog filma koji se u Čačku održavao od 1993. godine kao nacionalna manifestacija. Pokrovitelj festivala je Opština Čačak, a organizator je Dom kulture Čačak.

Festival ANIMANIMA ističe afirmaciju umetnosti animacije prezentovanjem ostvarenja autora iz zemlje i iz sveta, nastalih u svim raspoloživim tehnikama animacije u rasponu od klasične do savremene kompjuterske animacije, u formama artističkih, komercijalnih, edukativnih, eksperimentalnih i drugih vidova animiranih filmskih ostvarenja.

Takmičarski deo festivala se odvija u tri kategorije: filmovi u trajanju do 5 minuta, filmovi u trajanju do 15 minuta, i animirani reklamni i muzički spot. Ostali programi su posebni (revije, retrospektive, omaži i sl.) i prateći (izložbe, koncerti, promocije i drugo).

CantAF
U okrilju festivala funkcioniše i škola animiranog filma, popularni CentAF (Centar za animirani film). Centar postoji od 1998. godine, a mladi autori koji su kao animatori prve korake načinili u njemu, do sada su već ostvarili značajne uspehe na festivalima u zemlji i u svetu.

     Surfujući po blogovima na blog.rs primetio sam da je dosta postova posvećeno životu, ljubavi, emocijama, filozofiji itd. Zato sam rešio da mojim čitaocima i ostalim kolegama blogerima preporučim jednu odličnu emisiju, po mom mišljenju, koja je emitovana na našim prostorima zahvaljujući televiziji Studio B.

     Emisija se zove AGAPE. Voditelj Aleksandar Gajšek i stalni gost emisije prof. Vladeta Jerotić. Svake emisije menja se treći član, odnosno drugi gost. Emisija pokušava da da odgovore na brojna pitanja iz života, nauke, religije.

     Slušati prof. Jerotića je pravo uživanje. Profesor je religiozan čovek, ali svakoj temi pristupa iz raznih uglova. Mnogo sam stvari naučio slušajući i gledajući ovu emisiju. Takođe, veoma su interesantni i gosti u svakoj emisiji. Pristup prof. Jerotića i njegov način predavanja i predstavljanja određenog problema ili tema je neverovatan. Ponekad imate utisak da čovek prosto ima odgovor na sve, ali zapravo nije tako. Pitanje religije, života, nauke pa i veze između njih prof. odlično objašnjava. Dok ga slušate on vas ujedno i motiviše da živite kreativnije, ispunjenije i da težite ka saznanju. Nisam siguran, ali iz emisije sam zaključio da je prof. psiholog. Odlično je objasnio razvoj čoveka kao svesnog bića. Dao je mnogo odgovora po pitanju mentalnog sklopa, pa čak i suštine života.

     Neke emisije su odlazile i dalje. Na samu ivicu nauke i religije. U jednoj emisiji gostovao je naš čuveni naučnik dr. Koruga. Za one malo zahtevnije filozofe ova emisija je neverovatno odlična, ali isto tako neverovatno je što je možete pratiti veoma lako. Takođe, pohvale i voditelju na izboru tema i gostiju. Na detaljnoj obradi i prezentaciji.

     Serijal za ovu godinu se završio. Verovatno će se nastaviti početkom oktobra na Studiu B. U pripremi je i DVD izdanje svih emisija iz ovog serijala.

     Emisija me je toliko oduševila da sam rešio da joj posvetim post na svom blogu, a takođe i vama da preporučim da je pratite. Onda bi mogli i neke interesantne teme da nastavimo da diskutujemo i ovde na našim blogovima.
У ове предиспитне дане седим испред свог рачунара и размишљам о чему бих могао да пишем. Пошто слабо учим и помало се нервирам око испита, хтео сам утеху да нађем на блогу. Али уместо тога, онако депресиван, крстарио сам интернетом у потрази за неким занимљивим темама о томе како постаћи себе да редовније учим. Како да више мотивишем себе и итд... После дуже претраге, наишао сам на пар сајтова и блогова. Могу вам рећи да су баш мотивациони.

Зато сам решио да то поделим са вама. Пошто се приближавају испити нећу вас давити сад о томе како да спремите испит, јер је вероватно за то остало мало времена, али ускоро ћете имати привилегију да прочитате интересантне постове о томе: Како успешно студирати и како успешно учити и итд...

Почетак следеће године ће ускоро почети, собзиром на то, мислим да ће постови које будем поставио у скоријој будућности, бити веома корисни и успети барем мало да вас мотивишу и да вам укажу на неке проблеме и како да исте решите.

Поздрав, и надам се да ћете уживати...
 
[оригинални текст објављен: 03.09.2006. на http://tfcacak.blogspot.com] 
Када сам устао јутрос, отворио сам прозор моје собе, стао сам и посматрао ово јутро. Јутрос је Сунце ипак успело да се пробије и изгледа да ће данас бити топлије него што сам очекивао. Посматрао сам и пролазнике који су кренули до продавнице, која се налази у мојој згради. Интересантно је када гледате све те људе и њихова лица. Неки су скроз мамурни, неки пак ведрији од других, неки још увек спавају на путу до продавнице.

Гледајући их тако, помислих, како ли ја изгледам ујутру када кренем до продавнице. Шта ли моје лице говори људима? Шта ли помисле оне продавачице у продавници, када ме угледају ујутру? Ма нема шта, добар дечко!

Тако сам и даље стајао и посматрао људе, када се појављује мој друг из детињства. Живи у згради иза моје. Некада смо се добро дружили и играли. Наравно, сада је свако отишао својим путем. Тај тренутак када сам га угледао и када сам му се јавио и док смо мало попричали: шта има ново и шта се ради?, сетио сам се тих "старих" дана. Играња напољу, џијаџојаца, аутића, прављења склоништа, рата, жмурке, фудбала, баскета, грудвања, разне организоване трке, бициклама и итд... Цео тај део мог детињства је одједном пролетео пред мојим очима. Буквално сам могао да осетим мирис тих дана. Можда сам превише носталгичан, али да ли вам некад недостају ти дани?

Сада смо сви у неким својим проблемима. Нисмо више безбрижни као деца. Остао сам у контакту са пар људи из детињства. Некада је авенија била пуна деце. Сви смо се дружили и играли, што је најбитније знали смо да се играмо. Некако имам утисак да смо имали развијенију машту од ове деце данас. Има их и данас око моје зграде, али некако су ми скроз чудни.

Недостају ми ти дани! Некад пожелим да се поново поиграм са тим истим људима и са тим играчкицама, али мислим да не би могао то да издржим. Ипак је то време било намењено онда, а не сад поново да се реконструише.

Пар пута смо, један мој друг и ја, покушали да организујемо некакво окупљање старе екипе, али не вреди.
 
[оригинални текст објављен: 23.08.2006. на http://tfcacak.blogspot.com]