U prošlom postu smo diskutovali o problemu studiranja i radnog odnosa u toku samih studija. Ovaj post sam hteo da posvetim malo vedrijoj, i nadam se, interesantnijoj temi...

Ovoga puta diskutovaćemo o održanju emotivne veze i samog studiranja. Da li je moguće imati uspešnu ljubavnu vezu i ujedno biti uspešan student? Koliko je potrebno odricanja da bi se takva veza održala? Da li je uopšte moguće održati takvu vezu, a da sami partneri ne trpe na određenim poljima? Da li sama veza pospešuje tok učenja i studiranja? I naravno, na kraju, vaša lična iskustva?

Kada sam ja upisao fax, ubrzo posle početka prvog semestra, stupio sam u vezu sa jednom interesantnom osobom. U početku je naravno sve bilo super. Bili smo u vezi celih 4 meseca. Bili smo na istom smeru, i još u istoj grupi. Išli na ista predavanja, bili zajedno na pauzama, išli zajedno na vežbe itd... U svakom slučaju, shvatili ste poentu.
 
Takođe smo posle faxa provodili dosta vremena zajedno. Za nekog ko nije ima neku ozbiljniju vezu, to je bio pravi šok, provoditi sa nekim skoro čitav dan. Stvarno nam je bilo slatko i zanimljivo, ali pored svih obaveza na fax koje smo imali mi ni jednom nismo ništa radili zajedno. Nismo učili zajedno, i pored toga što smo imali totalno iste predmete. Nekako kad smo bili zajedno, pomišljali smo par puta da nešto učimo, ali ništa konkretno i ništa ozbiljno. Par puta smo uradili neke vežbe i to je to. Drugim rečima, kao par na istom smeru, bili smo totalno ne produktivni.
 
Naravno, ne može se ni jedno od nas krivit za to. Jednostavno, nije nas zanimalo da učimo kada smo zajedno. Takođe, zbog naše veze, nekada nam je bilo i smorno da idemo i na predavanja. Kažu: "Zaljubila se deca!". Nama je u vezi stvarno bilo lepo, ali da li je to imalo svoju cenu? Da li je naše studiranje trpelo? Umesto da bodrimo jedno drugo, mi smo tešili jedno drugo kako ima vremena za učenje. Sve što je bilo bitno tog trenutka jeste da budemo zajedno i da uživamo.
 
Znam par ljudi iz svog društva, koji su imali sličan slučaj. Neki su čak i bili na različitim fakultetima ili smerovima, ali su nekako uspeli da motivišu jedno drugo, ne samo na emotivnom planu, već i na studioznom. Dosta ljudi tvrdi, da se lakše uči i da im mnogo bolje ide fax kada imaju nekog. Te izjave su dale većinom osobe lepšeg pola.
 
Da li nam je stvarno potreban neko, kako bi lakše prošli kroz to naporno vreme učenja? Kako bi ostali motivisani da radimo? Kako bi bili više skoncentrisani? Da li ima vremena za sve? Da li prava ljubav može da uguši ili postakne sam rad učenja? Da li je veza samo još jedno gubljenje dragocenog vremena?
 
Mislim da veza može da bude produktivna. Ako ste u braku, onda možete da budete više motivisani kako bi našli bolji posao ili bolje radili kako bi obezbedili porodici bolje uslove za život. Ali ovde je reč o vremenu u toku studija. Da li to vreme moramo da provedemo samostalno? Da dokažemo sebi da smo sposobni da samostalno izguramo to do kraja? Ne govorim ovde o šemama i kombinacijama, radi zadovoljavanja raznih psihičko-fizičkih potreba, već o pravoj emotivnoj vezi. Da li treba da imamo nekog ko će nas na neko vreme odvratiti od problema? Da li ćemo biti sposobniji u životu, ako ne budemo morali da zavisimo od nekog ili od potrebe za pažnjom?
 
Da li je fer upuštati se u neku vezu, ako smo svesni da nismo u stanju da toj vezi posvetimo dovoljno pažnje, pa zbog toga povredimo drugu osobu? Da li se povećava naša produktivnost ako radimo u timu sa nekim. Možda samo učenje može da bude zadovoljstvo, ako se npr. dogovorimo da večeras naučimo to i to, i ako oboje to savladamo, onda ćemo moći da se "družimo". To bi mogao da bude dobar podstrek za učenje. Ali opet, što bih čekao da naučim 10 lekcija, kada možemo odmah da uživamo. Kada kažem uživanje mislim na razne vidove pažnje koje nekom možete da posvetite u toku jedne veze.
 
Da li je sama veza distrakcija u toku samih studija?
 
U toku druge godine svojih studija, stupio sam u vezi sa jednom osobom iz drugog grada. To je malo više iskomplikovalo odnose. Ali, nekako smo imali više vremena za sebe, jer nismo bili u mogućnosti da se viđamo svaki dan. Veza na daljinu, po nekom mom iskustvu nije tako loša u toku samih studija. Ostaje vam dosta vremena da se organizujete. Dok sam bio sa koleginicom sa faxa, umeli smo po nekoliko dana da zaglavimo kod mene posle faxa i to po nekoliko sati. Nekad bi ona htela da uči i da ode kući ranije, nekada ja i tako u krug. Ali smo uglavnom blesili zajedno većinu vremena. Možda je to počelo da me guši i smara, pa sam mislio da je najbolje da prekinemo vezu.
 
Kada uporedim to sa drugom vezom, nekako mi je ova druga bila prikladnija za trenutne uslove i situaciju. Koliko trebamo da budemo karakter da bi održali vezu, a opet postigli svoje ciljeve? Koja je granica do koje treba ići? Nadam se da i vi imate sličnih iskustava.