Probudio sam se. Ali mi se ne ustaje. Nemam razloga, a i ne znam zašto bih? Oko mene sve je pusto. Ovaj grad se i ovog jutra probudio, ali ni on ne želi da ustane. Odavno je izgubio volju za tim, isto kao i ja. Obojica znamo da moramo ustati kad tad.
 
On je uspeo da probudi one koji moraju da ustanu, ali mene nije dirao. Ležim u svom mikrokosmosu i razmišljam... Razmišljam gde je svo ovo vreme nestalo? Zašto mi nešto nedostaje, a ne znam šta to. Osećam da se grad promenio. Više mi nije interesantan i On to oseća. Zato i mene čini ovako depresivnim. I dalje nastavljam da ležim i da sanjarim. Prisećam se svojih šetnji njegovim asfaltnim pustarama. Voleo sam često da ga obilazim, da razgovaram sa njim. Nisam morao ni reč da mu kažem, on je znao šta mislim. Pričali bi tako, nekada po danu, nekada u kasne noćne sate. Pitao bih ga šta mu se to desilo? Zašto se promenio? Odgovorio bi mi: "Nisam se ja promenio. Ljudi su se promenili, a to je uticalo i na mene." Kad god bih ga upitao zašto osećam nostalgiju prema nekom prošlom vremenu koje ja lično nisam ni proživeo, zašto uvek kada šetam sa njim, on me čini depresivnim. Nikada mi ne bi odgovorio. Ponekad bih osetio ljude koji su prolazili tim ulicama. Bilo je vedrije. Nikada mi nije bilo jasno kako može da mi nedostaje nešto što nisam proživeo, a opet u istom trenutku osećam kao da sam i bio tamo.
 
Gluvarajući tako tom nostalgičnom pustinjom svoga grada, imam osećaj kao da je preživeo nuklearni udar. U jednom trenutku sve se promenilo. Žive ulice postale su pustare. Vreme je stalo da teče, a On se polako oporavljao, samo sa katastrofalnim posledicama. Mada, i samo vreme se malo oporavilo, pa sada nekako usporeno prolazi ovim gradom. Ulicom vas udaraju talasi nostalgije na svakom ćošku. U jednom trenutku osetili bi ste se lepo, dok bi vas sledeća krivina učinila veoma tužnim. Ono što je nekada bio grad sada je postala pustinja. Ni sneg ne želi više da pada. U prolazu možete primetiti druge ljude, ali njihova lica više nisu ljudska. Izgubili su ono ljudsko u sebi. Skupljeni tako, prolaze ulicom pored vas, vi ih vidite ali ne osećate. Postali su emotivni zombiji. Udaljili smo se jedni od drugih. Kada bih sa nekim šetao, On se ne bi obraćao meni, ali bi me posmatrao i pomno pratio. Mogao bih svremena na vreme da mu vidim senku, koju polako počinje da krije iza obližnje zgrade. Upalio je svoja ulična svetla, ali ja osećam da mu je duša u tami. 
 
Više ne znam da li sam se probudio ili i dalje sanjarim. Znam da bi trebalo da ustanem, ali ne želim. Više ništa nema smisla u ovom gradu. I On to zna. Znam da mu je žao zbog toga, u stvari osećam to, ali nije On kriv. Ljudi su krivi, oni su se promenili. Svi radimo nešto, okupiramo sebe raznim obavezama i dešavanjima. Pokušavamo da ovo vreme nateramo da nastavi da teče. Zarobljeni smo u usporenom vrtlogu vremena, koje je okupiralo ovaj grad. Preživljavamo iz dana u dan u nadi da će se nešto promeniti. Ali On ne pokušava ništa. Nekad i ja ustanem pre njega, dok on još uvek spava. Tada je najgore. Tek tada osetite koliko je on depresivan i kako utiče na nas ostale. Ljud su tu ali kao da ih nema. Vidite ih, ali ih ne osećate. Zašto smo se zatvorili svi u sebe? Čega se to plašimo?
 
U gradu bih nekad i čuo muziku, koja pokušava da mu prkosi, ali ni ona više nema smisla. Isto tako ni onaj pijanica od preko puta više nema zbog čega da pije. On to zna, ali ga je vreme zarobilo i stalno radi isto u krug. Muzika je uvek ista, ali kada prolazite pored nje, postaje prigušena i usporena. Umesto da vreme plovi brže, imam utisak da ide sve sporije i sporije.
 
Konačno bih se probudio. Okrenuo par ortaka i otišao da prošetam malo po ovom lepom vremenu. On bi me posmatrao, ali mi ništa ne bi govorio. Povremeno bi poslao po koji nostalgični talas ove pustinje da me udari dok šetam. U istom tom trenutku vreme bi se drastično usporilo i osetio bih emocije koje nikad nisam ni osetio. Nešto bi mi nedostajalo ali ne znam šta!? Zašto mi već jednom ne kaže šta hoće od mene? Potom bi me pustio i ja bih nastavio da šetam.
 
Sebičan je ovaj grad malo. Valjda će se promeniti. Neka se promeni barem On, ljudi će se prilagoditi. Znam da On to može, pitanje je samo zašto to ne želi?